A on, on je stajao pored starog drveta, sa rukama punim orhideja, kako li je samo znao da je to moje omiljeno cvece? A ja, ja sam samo stajala u sred parka, kao neki kip, pokusavajuci da budem neprimetna. Napravila sam toliki zastoj, da je bilo nemoguce ne primetiti me. Imao je onaj smekerski hodan, znas onaj ponosan, prilazio je, a ja sam jedva disala. Bila sam toliko uzbudjena sto ga vidim posle toliko godina. Prosto nisam mogla da verujem da je to on, onaj isti, koji me uvek nasmeje, a i rasplace. Stajao je samo na nepun metar od mene, orhideje je drzao tako pazljivao kao da su od stakla, odmerila sam ga celog. Imao je crne lakovane cipele, pantalone, kosulju i dzemper. Izgledao je kao pravi dzentlmen. Prosto nisam mogla da poverujem da je to on. Dok smo stajali tako bez reci, ljudi su nas gledali kao jedan srecan par, ali nisu znali istinu. Polako mi je pruzao buket, cinilo se kao vecnost dok nije stigao do mene. Polako sam uzela buket, kao slucajno sam mu dodirula ruku, bila je tako mekana. Htela sam da sklonim ruku ka sebi, al preduhitrio me i uzeo moju ruku i onako dzentlmenski poljubio, kao neku gospu. Jedva sam skupila dah da mu se zahvalim na buketu. Nije mi uspustao ruku, polako me je privukao. Njegova druga ruka se nasla na mojim ledjima, celu me je obgrlio. Nista nismo govorili. Oci su te koje su govorile umesto nas. Trenuci te srece bili su vecni, ili bolje da kazem i ostali.