Kazaljke na satu otkucavaju sekund po sekund, uskoro ce se sve spojiti u jednu tacku bez povratka, i onda nema nazad, steta je vec napravljena.
Vetar, jak skoro kao tornado, otvorio je prozore i cudna hladnoca je usla unutar cetiri topla zida. Za njim je usla magla koja se pretvorila u siluetu. Silueta je polako prisla satu i prstom pocela vracati kazaljke unazad.  Kako su odmicale u proslost moja najdublja secanja, sakrivena negde u meni da ih se ne bi secala, su pocela da mi prolaze ispred ociju, kao neki nemi film. Secanja, emocije, sve se vratilo i bilo je kao tempirana bomba. Samo je cekalo okidac i vreme da pukne u meni.